hȑt

im. m. G hr̀ta; mn. N hr̀tovi, G hȑtōvā zool. veoma brz lovački pas vitka tijela i dugih nogu

hrȗšt

im. m. G hrúšta, I hrúštem; mn. N hrúštevi, G hrúštēvā zool. kornjaš duga i šiljasta zatka sa smeđim ili sivim pokriljem

hr̀vāč

im. m. G hrváča, V hȑvāču; mn. N hrváči, G hrváčā čovjek koji se bavi hrvanjem

hrvàčica

im. ž. G hrvàčicē; mn. N hrvàčice, G hrvàčīcā žena koja se bavi hrvanjem

hrvàčičin

prid. G hrvàčičina; ž. hrvàčičina, s. hrvàčičino koji pripada hrvačici

hr̀vāčkī

prid. G hr̀vāčkōg(a); ž. hr̀vāčkā, s. hr̀vāčkō koji se odnosi na hrvače i hrvanje [~ zahvat]

hr̀vānje

im. s. G hr̀vānja 1. sp. borilački sport u kojemu dva natjecatelja nastoje bez udaranja oboriti suparnika na tlo [~ slobodnim stilom; ~ grčko-rimskim stilom] 2. pren. borba s poteškoćama

hr̀vati se

gl. nesvrš. povr. prez. 1. l. jd. hr̀vem se, 3. l. mn. hr̀vū se, imp. hr̀vi se, aor. hr̀vah se, imperf. hr̀vāh se, prid. r. hr̀vao se 1. natjecati se u hrvanju [~ slobodnim stilom] 2. pren. boriti se s poteškoćama [~ s neprilikama u životu]

hrvàtica

im. ž. G hrvàticē jez. oblik arapskoga pisma koji su upotrebljavali muslimani u Bosni i Hercegovini; sin. arebica

hr̀vātskī

prid. G hr̀vātskōg(a); ž. hr̀vātskā, s. hr̀vātskō 1. koji se odnosi na Hrvate i Hrvatsku 2. u im. funkciji jd. m. jez. službeni jezik u Hrvatskoj i u dijelu Bosne i Hercegovine te narodni jezik Hrvata

hrvátstvo

im. s. G hrvátstva 1. osjećaj pripadnosti hrvatskomu narodu 2. svojstvo onoga što je hrvatsko

hȑzānje

im. s. G hȑzānja glasanje glasom koji podsjeća na hrr-hrr

hȑzati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. hȑžē, 3. l. mn. hȑžū, aor. 3. l. jd. hȑza, imperf. 3. l. jd. hȑzāše, prid. r. hȑzao glasati se glasom koji podsjeća na hrr-hrr [Konj hrže.]

htijénje

im. s. G htijénja; mn. N htijénja, G htijénjā nastojanje onoga koji što hoće

htjȅti

gl. dvov. prijel. prez. 1. l. jd. hòću/ću/htjȅdnēm, 2. l. jd. hȍćeš/ćeš/htjȅdnēš, 3. l. jd. hȍće/će/htjȅdnē, 3. l. mn. hòćē/će/htjȅdnū, imp. htȋj/htjȅdni, aor. htjȅh/htjȅdoh/hòtjeh, imperf. htȉjāh/hòćāh/hòtijāh, prid. r. m. htȉo, ž. htjȅla, s. htjȅlo, mn. htjȅli, pril. s. htȉjūći/hòtēći, pril. p. htjȇvši/hòtjēvši 1. a. nesvrš. neprijel. pomoćni glagol koji u nenaglašenome obliku sudjeluje u tvorbi futura I. [pjevat ću; ići ću] b. neprijel. pomoćni glagol koji u naglašenome obliku sudjeluje u tvorbi futura I. u upitnim rečenicama [Hoćeš li doći?] c. samo naglašeni oblici imati želju, težiti da se što ostvari, postigne ili dobije [~ dijete; ~ novi stan]; sin. željeti d. samo naglašeni oblici postavljati kakav zahtjev [~ nemoguće]; sin. tražiti, zahtijevati 2. svrš. prez. 1. l. jd. htjednem, 2. l. jd. htjedneš, 3. l. jd. htjedne, 3. l. mn. htjednu a. izriče predbuduće vrijeme [Kad htjedneš, dođi.; Htjedne li štogod, daj mu.; Učinit ćemo što htjednete.] b. izriče prošlo vrijeme [Ona se ne htjedne više suzdržati.] ♦ htio ne htio bez obzira na sve, na ovaj ili onaj način

húčānje

im. s. G húčānja snažan šum [~ vode]; sin. huka

húčati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. hȗ, 3. l. mn. húkajū, aor. 3. l. jd. hȗ, imperf. 3. l. jd. hȗkāše, prid. r. húkao v. hučiti

húčiti

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. húčī, 3. l. mn. hȗčū, aor. 3. l. jd. hȗčī, imperf. 3. l. jd. húčāše, prid. r. húčao snažno šumjeti; sin. (hučati)

hújānje

im. s. G hújānja jak šum koji nastaje pri brzome gibanju zraka

hújati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 3. l. jd. hújī, 3. l. mn. hújē, aor. 3. l. jd. hȗ, imperf. 3. l. jd. hújāše, prid. r. hújao stvarati jak šum pri brzome gibanju zraka [Vjetar huji.]

hȗk

im. m. G hȗka, L húku; mn. N hȕkovi/hȗci, G hȕkōvā/húkā 1. glasanje nekih noćnih ptica [sovin ~] 2. snažno šumljenje; sin. (huka), hukanje

hȕka

im. ž. G hȕ, DL hȕci; mn. N hȕke, G hȗ 1. v. huk 2. usp. hučanje

húkānje

im. s. G húkānja usp. huk

húkati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. hȗčēm, 3. l. mn. húčē, imp. húči, aor. húkah, imperf. hȗkāh, prid. r. húkao oglašavati se hukom; vidski parnjak: huknuti

húknuti

gl. svrš. neprijel. prez. 1. l. jd. hȗknēm, 3. l. mn. hȗknū, imp. húkni, aor. húknuh, prid. r. húknuo oglasiti se hukom; vidski parnjak: hukati

hùktati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. hȕkćēm, 3. l. mn. hȕkćū, imp. hùkći, aor. hùktah, imperf. hȕktāh, prid. r. hùktao oglašavati se hukom; vidski parnjak: huknuti

hȕligān

im. m. G hȕligāna; mn. N hȕligāni, G hȕligānā razg. v. izgrednik

hȕligānka

im. ž. G hȕligānkē, DL hȕligānki; mn. N hȕligānke, G hȕligānkā/hȕligānkī razg. v. izgrednica

hùligānkin

prid. G hùligānkina; ž. hùligānkina, s. hùligānkino razg. v. izgredničin

hùligānskī

prid. G hùligānskōg(a); ž. hùligānskā, s. hùligānskō razg. v. izgrednički

húliti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. hȗlīm, 3. l. mn. hȗ, imp. húli, aor. húlih, imperf. hȗljāh, prid. r. húlio, prid. t. hȗljen vrijeđati, kuditi ili psovati što sveto

hȕlja

im. ž. G hȕljē; mn. N hȕlje, G hȗljā nečasna i nepoštena osoba

hȗm

im. m. G hȗma, L húmu; mn. N hȕmovi, G hȕmōvā v. brježuljak

húmak

im. m. G húmka; mn. N húmci, G hȗmākā zemljano uzvišenje koje nastaje kopanjem jame i vraćanjem zemlje na hrpu [grobni ~]

hȕmān

prid. G hȕmāna; odr. hȕmānī, G hȕmānōg(a); ž. hȕmāna, s. hȕmāno; komp. humànijī v. čovječan, ljudski

humànist

im. m. G humànista, V humànistu; mn. N humànisti, G humànīstā 1. pov. zagovornik humanizma 2. osoba koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo; sin. čovjekoljubac

humànistica

im. ž. G humànisticē; mn. N humànistice, G humànistīcā 1. pov. zagovornica humanizma 2. žena koja se zalaže za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo

humànističin

prid. G humànističina; ž. humànističina, s. humànističino koji pripada humanistici

humanìstičkī

prid. G humanìstičkōg(a); ž. humanìstičkā, s. humanìstičkō koji se odnosi na humanizam [humanističke znanosti]

hȕmanitārnī

prid. G hȕmanitārnōg(a); ž. hȕmanitārnā, s. hȕmanitārnō v. dobrotvorni

humanìzam

im. m. G humanìzma 1. pov. intelektualni i kulturni pokret u kasnome srednjem vijeku 2. svjetonazor utemeljen na poštovanju ljudske časti i dostojanstva; sin. čovjekoljublje

hȕmānōst

im. ž. G hȕmānosti, I hȕmānošću/hȕmānosti v. čovječnost, ljudskost

hȗmlje

zb. im. s. G hȗmlja zem. kraj s mnogo humova, brežuljkast kraj

hùmor

im. m. G hùmora, I hùmorom smisao i sposobnost da se uoči smiješna strana kojega događaja, postupka, situacije i sl. [imati smisla za ~; crni ~]

humòreska

im. ž. G humòreskē, DL humòreski; mn. N humòreske, G humòresākā/humòrēskā/humòreskī 1. glazb. vedra i šaljiva skladba 2. knjiž. a. jd. prozna književna vrsta koja obuhvaća kratka djela vedra i humorna sadržaja b. književno djelo koje pripada istoimenoj vrsti

humòrist

im. m. G humòrista, V humòristu; mn. N humòristi, G humòrīstā osoba koja se izražava, piše ili crta koristeći se dosjetkom ili karikaturom, koja ističe smiješnu stranu situacije ili događaja

humòristica

im. ž. G humòristicē; mn. N humòristice, G humòristīcā žena koja se izražava, piše ili crta koristeći se dosjetkom ili karikaturom, koja ističe smiješnu stranu situacije ili događaja

humorìstičan

prid. G humorìstična; odr. humorìstičnī, G humorìstičnōg(a); ž. humorìstična, s. humorìstično; komp. humoristìčnijī koji je prožet humorom [humoristična priča]; sin. komičan, smiješan, šaljiv

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga